Kada je 2008. godine počela kriza nije bilo puno onih koji su mislili da će ona trajati pune 4 godine i bez stvarne naznake njezina skorog kraja. Ekonomski sustav baziran na financijskim spekulacijama i burzovnom mešetarenju, potpomognut neralnom potrošnjom na dug, sada kada gledamo unatrag morao se slomiti u jednom trenu. I kada se slomio mnogi su to pripisivali principu poslovanja bijele muške elite. Kao što je rekla direktorica jedne od rijetkih preživjelih islandskih banaka u velikom slomu 2008-e "to je bio razuman slijed događaja nakon "kompetitivnosti penisa" u dominantno muškom investicijskom bankarstvu. 99% dotičnih išlo je u iste škole, voze iste aute, nose ista odijela i imaju iste stavove. Oni su nas doveli u ovu poziciju - i dobro se zabavljali radeći to.". Početak krize uglavnom je pomeo muška radna mjesta. Recesija je teško pogodila muška zanimanja, građevinu i poslove koji ne traže određene kvalifikacije, a poštedjela obrazovanje i zdravstvenu skrb u kojima većinu zaposlenih čine žene. Analitičar Vladimir Gonzales nazvao je to he-cession. U Hrvatskoj se počelo događati isto. 2008. godine kada je zabilježena najmanja razina nezaposlenosti u zemlji tijekom 2000-ih (HZZ je te godine zabilježio 236.741 nezaposlenih osoba), muškarci su činili svega 37% nezaposlenih, a žene vrtoglavih 63%. Tijekom 4 recesijske godine, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u Hrvatskoj je izgubljeno 52.000 muških radnih mjesta i 17.000 ženskih što još uvijek nije okrenulo omjer, ali ga je smanjilo na 46% muškaraca naspram 54% žena među nezaposlenima. No, posao su gubili svi, samo drugačijim tempom. Žene, a posljedično i mnoge obitelji, spasio je rad u javnom sektoru – obrazovanju, zdravstvu, administraciji. Upravo su ta radna mjesta pod stalnim propagandnim pritiskom neoliberalno nastrojenih medija i njihovih oglašivača kao nepotrebna, preskupa. Nedavno je objavljen veliki članak u Jutarnjem listu sa popisom radničkih prava koje imaju zaposleni u javnoj upravi. Jedno od predstavljenih prava je zakonom utemeljeno pravo na korištenje dvosatne stanke za dojenje do prve godine djetetovog života, a na koju da ne bi bilo zabune pravo imaju i sve radnice u privatnom sektoru. Kako je u istim novinama kao jedna od mjera fleksibilizacije Zakona o radu predloženo ukidanje plaćene stanke za ručak, onda ne čudi da im se stanka za dojenje čini skandaloznom. Pritom ne shvaćaju kako je ova mjera upravo pogodna za poslodavce u svrhu što bržeg povratka žene na posao nakon poroda. Uz to bi trebali znati da poslodavac ne plaća ta dva sata, već ih plaća HZZO. Kontinuirano inzistiranje na smanjenju prava radnika/ca u javnoj upravi može imati za posljedicu dugoročnu eroziju radničkih prava u svim sektorima. Iako je jasno da radnici u privatnom sektoru mogu samo sanjati o korištenju nekih od prava bez obzira što su oni utvrđeni zakonom, njima nimalo neće pomoći smanjenje prava u javnom sektoru, upravo suprotno. Ako ćemo pak pričati i o nacionalnim interesima, istraživanja pokazuju da je odluka o broju djece povezana i sa sektorom u kojem žene rade. Nesigurno radno mjesto, minimalna radnička prava, neuobičajeno radno vrijeme značajno utječu na odluku žene da rađa željeni broj djece. Stoga bi pitanje radnih prava u javnom sektoru trebalo gledati i iz perspektive demografske politike. Iskustva skandinavskih zemalja su pokazala da što je veća mogućnost usklađivanja radnog i obiteljskog života, veća uloga muškaraca u obitelji, ali i zajamčena radna prava to je i natalitet veći.
Jednak udar na žene, kao i općenito sve depriveligirane skupine u društvu predstavljaju i rezovi u socijalnim uslugama. Smanjenje financiranja javno-zdravstvenih usluga, obrazovanja, kulture, javnog prijevoza – svega onoga što čini socijalnu državu, direktno umanjuje jednake šanse onima iz niže klase, te dodatno osiromašuje i ono malo preostale srednje klase. Posljedično niti država dugoročno ne može prosperirati ako ima bolesne, slabo obrazovane i siromašne ljude. Iako je ideja o 200 bogatih obitelji koje će nositi ovu zemlju bila vrlo popularna u 90-im godinama prošlog stoljeća, pokazala je i što ona za sobom nosi – depresiju, siromaštvo, besperpsktivnost i dugačke redove za vize pravednijih i prosperitetnijih zemalja. S tog aspekta je, uz sve rezove što najavljuje nova Vlada i/ili od nje traže međunarodne institucije koje nemaju nikakav demokratski legitimitet traže, posebno zabrinjava što čak niti kao obećanje/vizija ne postoji ideja da školovanje bude besplatno i na visokoškolskim ustanovama. Čak i ako stavimo po strani da je obrazovanje jedno od ljudskih prava, posljedica nedostupnog i skupog obrazovanja je i ta da ako nemamo visokoobrazovanu stručnu radnu snagu, to nužno znači da će naši ljudi moći obavljati samo jednostavne, slabo plaćene poslove. Istovremeno potpuno prilagođavanje obrazovanja tržištu rada u cilju stvaranja usko specijaliziranih radnika/ca čija je jedina svrha donositi profit svojim korporacijama, nužno vodi u smjeru smanjenja upisnih kvota za društvena i humanistička usmjerenja dovodi do stvaranja poslušnih građana/ki nesposobnih kritički promišljati što je prvi korak ka autoritarnom društvu.
Sjedinjene Američke Države objavile su ovih dana da je stopa nezaposlenosti pala na 8,3% odnosno gotovo najnižu razinu u posljednje tri godine, Njemačka je također zabilježila najniže razinu nezaposlenosti i svijet je još daleko od izlaska iz ove krize jer još uvijek nisu uklonjeni uzroci sloma. Financijski sektor nije stavljen pod adekvatnu kontrolu i prava raznih direktora na sulude bonuse i plaće te njihova stravna odgovornost za poslovanje poduzeća nije uspostavljena. Kako je primjetio analitičar Geroge Monibot "Šefovi velikih poduzeća su u 13 puta manjoj vjerojatnosti da će biti smijenjeni negoli najniže plaćeni radnici, iako oni sami sebe nazivaju onima koji riskiraju. Čak i ako izgube poslove i više nikada ne rade, oni su već toliko investirali i osigurali si tako velikodušne mirovine i otpremnine da će živjeti u luksuzu do kraja života. Rizik snose drugi ljudi.".
U Hrvatskoj Vlada kao mjeru prevladavanja recesije najavljuje ulaganja u projekte kao što su željeznice i energetika. To će zasigurno doprinjeti i povećanju zaposlenosti. Ali zaposlenosti muškaraca. Žene ostaju na marginama pod stalnom prijetnjom na i ono radnih mjesta u javnom sektoru koje imaju. Sveobuhvatna državna politika treba voditi računa o svom segmentima društva i svačijoj dobrobiti kada kreira svoje javne politike. Na to ih obvezuje i Zakon o ravnopravnosti spolova koji gender mainstreaming ili rodno osviještenu politiku nalaže svijm tijelima javne vlasti.
No, da parafraziramo potpredsjednika hrvatske Vlade Radimira Čačića, možda bolje da ne zamaramo svoje glavice ekonomijom. Jer ipak je ekonomija stvar penisa.
Piše: Tajana Broz
