Radeći na promicanju veće zastupljenosti žena u političkom odlučivanju jako često ulazimo u razne debate s građanima i građankama, političarima i političarima oko toga zašto sve to uopće i što mi (feministkinje, žene, građanke) zapravo hoćemo. I debate idu otprilike ovako.
- Nema žena.
- Kako nema, ima ih 50% u društvu.
- Ali nisu u strankama.
- Velike parlamentarne stranke kažu da u članstvu imaju više od 30% žena, a kandidiraju ih uglavnom manje od toga.
- Kada bi htjele mogle bi biti na listama.
- Ima sigurno 70 žena u ovoj zemlji koje bi rado sjedile u Saboru pa ih stranke opet ne kandidiraju.
- Ali kvote će promovirati nesposobne žene.
- A kao da su muškarci koji sjede u Saboru genijalni?
- Ma ja bi stavio sve žene u Sabor ako su one sposobne, ali ne na silu.
- Ali nije poanta u 100% žena u Saboru nego u pravednoj demokratskoj zastupljenosti.
- Kvote su nedemokratske.
- Zakon o ravnopravnosti spolova ih je propisao i sve stranke su glasovale za taj zakon.
- Zakon je glup.
A kako u Hrvatskoj nije praksa držati se niti pametnih zakona, nema smisla da se držimo glupih, zar ne? Tijekom jedne radijske emisije u kojoj se također problematiziralo ovo pitanje, neki čelnici političkih stranaka su na pitanje hoće li kandidirati 40% žena počeli pričati kako će se truditi slijediti preporuku, kako će poštovati minimalnu kvotu od 30%, kako će sigurno imati žene na listama, ali ne znaju koliko njih jer to (u našim strankama koje su vrelo demokratskog odlučivanja op.a.), ovisi o kandidacijskom procesu i slično. Zakon ne spominje nikakve preporuke niti minimalne kvote. Zakon o ravnopravnosti spolova kaže da na svim izbornim listama mora biti najmanje 40% podzastupljenog spola, dakle najmanji mogući omjer je 40:60. Nerazumijevanje ideje uravnotežene zastupljenosti je išlo dotle da je HSP-ova lista za 7. izborniu jedinicu na kojoj je 14 žena proglašavana doprinosom većoj zastupljenosti žena u politici. Čak i Državno izborno povjerenstvo u svom statističkom izvješću o kandidatima i kandidatkinjama navodi tablicu sa strankama koje su kandidirale najviše žena, umjesto da ima tablicu spolno uravnoteženih lista na kojima ne bi bilo mjesta kako za liste na kojima je udio muškaraca preko 60% tako ni za liste na kojima je udio žena preko 60%. Kada bi se već na ovim izborima primjenjivale sankcije za neuravnotežene liste za sve te ženske liste bi se jednako tako platila kazna. Samo parlamentarne stranke u državni bi proračun uplatile više od 2 milijuna kuna za neuravnotežene liste.
Pomalo iznenađujuće obzirom na izjavu Jadranke Kosor na predstavljanju nove Nacionalne politike ravnopravnosti spolova kada je rekla kako će sastavljanje političkih lista za predstojeće izbore bit će za političke stranke važan test poštivanja ravnopravnosti spolova u praksi, zapravo je HDZ sa svega 22% žena na izbornim listama, najlošija parlamentarna stranka uz HDSSB koji ma isti postotak, pri čemu HDZ ima samo jednu uravnoteženu listu, i to onu za 1. izbornu jedinicu. Bolji od HDZ-a u postocima su i HSS i HSP koji su kandidirali 26% žena, no nemaju niti jednu uravnoteženu listu te imaju po samo jednu prvu ženu na svojim listama. HSLS je kandidirao 28% žena, a Laburisti prednjače sa gotovo 35% žena i tri uravnotežene liste, ali samo jednom ženom na prvom mjestu. Kukuriku koalicija kandidirala je 30% žena pri čemu postoje značajne razlike unutar same koalicije, od IDS-ovih 0 kandidatkinja, preko HNS-ovih 26%, SDP-ovih 33% pa do pomalo iznenađujućih 40% žena među HSU-ovim kandidatkinjama. Upravo ovaj primjer pokazuje i problem koalicijskih lista prilikom budućeg naplačivanja kazni za neuravnotežene liste – tko i kako unutar koalicija plaća kaznu? Ukupno gledajući udio žena na svim listama je 35% što pak ukazuje da su parlamentarne stranke opet kandidirale ispodprosječan broj žena na listama.
Uz same liste, kao uobičajeni problem pokazali su se i izborni programi stranaka. S izuzetkom HDZ-a i Kukuriku koalicije, pitanja ravnopravnosti spolova uopće se ne spominju. Čak niti sve ono što u medijskim istupima pojedine stranke podržavaju (primjerice Laburisti su u više navrata naglasili da će se zalagati za pravo neudanih žena na medicinski potpomognutu oplodnju) nisu stavili u svoje programe. Očito da imaju stavove o nekim pitanjima, ali im ta pitanja nisu dovoljno važna da bi bila dijelom njihove izborne platforme. HSS primjerice se bavi samo pitanjem rada trgovina nedeljom, odnosno njegove zabrane jer je nedjelja dan za obitelj (ovdje se uvijek pitam zar svi turistički djelatnici nemaju obitelji s kojom bi rado bili nedjeljom? Zašto ne bismo nedjeljom zatvorili hotele, restorane, spa centre, pansione? op.a.). HSLS ne posminje gotovo niti jedno pitanje važno ženama, i još je povrh toga odbio prihvatiti sve zahtjeve vezane uz ravnopravnost spolova koji su izneseni u Platformi 112 jer kako kažu ne mogu se obvezati na nešto što zahtjeva izdvajanje financijskih sredstava (kao da je raspodjela proračunskih financijskih sredstava zakonom zadana, a nije stvar političkih prioriteta op.a.). HDZ je u odnosu na 2007. godinu napredovao, ali standardi su stvarno bili niski. Od programa u kojem se nije išlo dalje od rodiljnih naknada i u kojem se riječ žena spomenula jednom, došli su do čitavog pasusa posvećenog ravnopravnosti spolova, a kao tema je uvedeno i nasilje nad ženama. Kukuriku koalicija je nakon tzv. javne rasprave o Planu 21 zapravo najviše učinila te su se ipak potrudili koliko toliko unijeti rodnu perspektivu u većinu programa. Još uvijek je sve to podosta deklarativno i svakako ne sveobuhvatno, ali predstavlja određen korak u smjeru stvaranja rodno osviještene politike. Zbog značajne deklarativnosti programa i HDZ-a i Kukuriku koalicije, a vezano uz pitanja ravnopravnosti spolova teško je kvalitativno usporediti i analizirati programe više od razine što je u nekom programu spomenuto, a što u drugom nije, te u kojoj mjeri su pitanja ravnopravnosti spolova segregirana, odnosno integrirana. No, zato su nam zanimljivu sliku svijeta, a posebice obitelji ponudili u svoja dva promidžbena spota. Spot "Imamo plan" Kukuriku koalicije ponudio je scenu obitelji u kojoj otac drži malu bebu dok se pozdravlja sa partnericom koja odlazi iz kuće dok on ostaje čuvati bebu. Nasuprot tome HDZ nam je u svojem spotu "Tihi glas" ponudio prvo sliku majke koja drži dijete te ga potom doji, zatim majku koja ispraća dijete u školu i ostaje kod kuće, a što slijedi slika oca koji sređuje račune za kuhinjskim stolom. Na kraju će još ispasti da su upravo te dvije posve drugačije slike mladih obitelji ono što i čini razliku u onome što nude građanima i građankama.
- Nema žena.
- Kako nema, ima ih 50% u društvu.
- Ali nisu u strankama.
- Velike parlamentarne stranke kažu da u članstvu imaju više od 30% žena, a kandidiraju ih uglavnom manje od toga.
- Kada bi htjele mogle bi biti na listama.
- Ima sigurno 70 žena u ovoj zemlji koje bi rado sjedile u Saboru pa ih stranke opet ne kandidiraju.
- Ali kvote će promovirati nesposobne žene.
- A kao da su muškarci koji sjede u Saboru genijalni?
- Ma ja bi stavio sve žene u Sabor ako su one sposobne, ali ne na silu.
- Ali nije poanta u 100% žena u Saboru nego u pravednoj demokratskoj zastupljenosti.
- Kvote su nedemokratske.
- Zakon o ravnopravnosti spolova ih je propisao i sve stranke su glasovale za taj zakon.
- Zakon je glup.
A kako u Hrvatskoj nije praksa držati se niti pametnih zakona, nema smisla da se držimo glupih, zar ne? Tijekom jedne radijske emisije u kojoj se također problematiziralo ovo pitanje, neki čelnici političkih stranaka su na pitanje hoće li kandidirati 40% žena počeli pričati kako će se truditi slijediti preporuku, kako će poštovati minimalnu kvotu od 30%, kako će sigurno imati žene na listama, ali ne znaju koliko njih jer to (u našim strankama koje su vrelo demokratskog odlučivanja op.a.), ovisi o kandidacijskom procesu i slično. Zakon ne spominje nikakve preporuke niti minimalne kvote. Zakon o ravnopravnosti spolova kaže da na svim izbornim listama mora biti najmanje 40% podzastupljenog spola, dakle najmanji mogući omjer je 40:60. Nerazumijevanje ideje uravnotežene zastupljenosti je išlo dotle da je HSP-ova lista za 7. izborniu jedinicu na kojoj je 14 žena proglašavana doprinosom većoj zastupljenosti žena u politici. Čak i Državno izborno povjerenstvo u svom statističkom izvješću o kandidatima i kandidatkinjama navodi tablicu sa strankama koje su kandidirale najviše žena, umjesto da ima tablicu spolno uravnoteženih lista na kojima ne bi bilo mjesta kako za liste na kojima je udio muškaraca preko 60% tako ni za liste na kojima je udio žena preko 60%. Kada bi se već na ovim izborima primjenjivale sankcije za neuravnotežene liste za sve te ženske liste bi se jednako tako platila kazna. Samo parlamentarne stranke u državni bi proračun uplatile više od 2 milijuna kuna za neuravnotežene liste.
Pomalo iznenađujuće obzirom na izjavu Jadranke Kosor na predstavljanju nove Nacionalne politike ravnopravnosti spolova kada je rekla kako će sastavljanje političkih lista za predstojeće izbore bit će za političke stranke važan test poštivanja ravnopravnosti spolova u praksi, zapravo je HDZ sa svega 22% žena na izbornim listama, najlošija parlamentarna stranka uz HDSSB koji ma isti postotak, pri čemu HDZ ima samo jednu uravnoteženu listu, i to onu za 1. izbornu jedinicu. Bolji od HDZ-a u postocima su i HSS i HSP koji su kandidirali 26% žena, no nemaju niti jednu uravnoteženu listu te imaju po samo jednu prvu ženu na svojim listama. HSLS je kandidirao 28% žena, a Laburisti prednjače sa gotovo 35% žena i tri uravnotežene liste, ali samo jednom ženom na prvom mjestu. Kukuriku koalicija kandidirala je 30% žena pri čemu postoje značajne razlike unutar same koalicije, od IDS-ovih 0 kandidatkinja, preko HNS-ovih 26%, SDP-ovih 33% pa do pomalo iznenađujućih 40% žena među HSU-ovim kandidatkinjama. Upravo ovaj primjer pokazuje i problem koalicijskih lista prilikom budućeg naplačivanja kazni za neuravnotežene liste – tko i kako unutar koalicija plaća kaznu? Ukupno gledajući udio žena na svim listama je 35% što pak ukazuje da su parlamentarne stranke opet kandidirale ispodprosječan broj žena na listama.
Uz same liste, kao uobičajeni problem pokazali su se i izborni programi stranaka. S izuzetkom HDZ-a i Kukuriku koalicije, pitanja ravnopravnosti spolova uopće se ne spominju. Čak niti sve ono što u medijskim istupima pojedine stranke podržavaju (primjerice Laburisti su u više navrata naglasili da će se zalagati za pravo neudanih žena na medicinski potpomognutu oplodnju) nisu stavili u svoje programe. Očito da imaju stavove o nekim pitanjima, ali im ta pitanja nisu dovoljno važna da bi bila dijelom njihove izborne platforme. HSS primjerice se bavi samo pitanjem rada trgovina nedeljom, odnosno njegove zabrane jer je nedjelja dan za obitelj (ovdje se uvijek pitam zar svi turistički djelatnici nemaju obitelji s kojom bi rado bili nedjeljom? Zašto ne bismo nedjeljom zatvorili hotele, restorane, spa centre, pansione? op.a.). HSLS ne posminje gotovo niti jedno pitanje važno ženama, i još je povrh toga odbio prihvatiti sve zahtjeve vezane uz ravnopravnost spolova koji su izneseni u Platformi 112 jer kako kažu ne mogu se obvezati na nešto što zahtjeva izdvajanje financijskih sredstava (kao da je raspodjela proračunskih financijskih sredstava zakonom zadana, a nije stvar političkih prioriteta op.a.). HDZ je u odnosu na 2007. godinu napredovao, ali standardi su stvarno bili niski. Od programa u kojem se nije išlo dalje od rodiljnih naknada i u kojem se riječ žena spomenula jednom, došli su do čitavog pasusa posvećenog ravnopravnosti spolova, a kao tema je uvedeno i nasilje nad ženama. Kukuriku koalicija je nakon tzv. javne rasprave o Planu 21 zapravo najviše učinila te su se ipak potrudili koliko toliko unijeti rodnu perspektivu u većinu programa. Još uvijek je sve to podosta deklarativno i svakako ne sveobuhvatno, ali predstavlja određen korak u smjeru stvaranja rodno osviještene politike. Zbog značajne deklarativnosti programa i HDZ-a i Kukuriku koalicije, a vezano uz pitanja ravnopravnosti spolova teško je kvalitativno usporediti i analizirati programe više od razine što je u nekom programu spomenuto, a što u drugom nije, te u kojoj mjeri su pitanja ravnopravnosti spolova segregirana, odnosno integrirana. No, zato su nam zanimljivu sliku svijeta, a posebice obitelji ponudili u svoja dva promidžbena spota. Spot "Imamo plan" Kukuriku koalicije ponudio je scenu obitelji u kojoj otac drži malu bebu dok se pozdravlja sa partnericom koja odlazi iz kuće dok on ostaje čuvati bebu. Nasuprot tome HDZ nam je u svojem spotu "Tihi glas" ponudio prvo sliku majke koja drži dijete te ga potom doji, zatim majku koja ispraća dijete u školu i ostaje kod kuće, a što slijedi slika oca koji sređuje račune za kuhinjskim stolom. Na kraju će još ispasti da su upravo te dvije posve drugačije slike mladih obitelji ono što i čini razliku u onome što nude građanima i građankama.
Tekst napisala Tajana Broz.
